Jutros sam se probudila jako radosna i uzbuđena jer me čekao đir po Zagrebu sa prijateljicom. 

Bila sam presretna što ću ponijeti aparat da mogu fotkati advent i čaroliju iz dnevne perspektive. Došavši na stanicu primjetila sam da nisam stavila memorijsku karticu u njega. Bila sam jako tužna, jer onaj tko me bolje poznaje zna da sam sa dobitkom novog aparata još više zavoljela fotkanje.

U autobusu sam razmišljala o tome da me taj zaborav ne treba koštati raspoloženja i kako ću iskoristiti  mobitel za neke fotkice. Advent ionako još traje i vjerujem da ću imati još prilike uživati u procesu fotkanja. 

Prva stanica bio nam je Caffe Sjedi 5. Nisam još bila u tom šarmantnom malom mjestu i odlučila sam da je sada vrijeme. Iako su već mnogi puno puta bili, ja sam dobila želju sada i nije mi žao jer je bila idealna prilika. Kava je bila odlična kao i medenjaci. Atmosfera je ugodna i čašica razgovora neponovljiva.

Šetajući Zagrebom prema gornjem gradu u meni je titrala velika sloboda i uzbuđenost. Taj stari štih grada budi  neku želju za istraživanjem, ponosom i osjećajem pripadnosti. Sjetila sam se koliko jedan dio tog osjećaja u mome umu izaziva strahopoštovanje, jer osjetim istinsku ljepotu življenja. 

Što je grad veći i više se ljudi kreće, ja osjetim veću slobodu. Promatram, upijam, očima gledam, a dušom vidim. Promatrajući okolinu možemo stvarno puno toga naučiti o životu. Ljepota nam je ponuđena na dlanu, samo je treba prihvatiti i dati joj priliku. 

Na ulicama je bilo svirača čija melodija upotpunjuje već čarobni štih grada. U gradu se čuju jezici novopridošlih turista i vodiča koji ih vode kroz grad. Pogled mi se zaustavio kada im je žena objašnjavala o muzeju prekinutih veza.

Uvijek vidimo i one koji prose. Osobno pokušavam odgonetnuti iskrenost u njihovim očima. Danas postoje ljudi koji jako dobro glume i tu se javlja nekakav vid nepovjerljivosti. Bez obzira na to ima i onih iskrenih nad čijim bi životnim pričama ostali zamišljeni.

Znatiželja me odvela u neke kuteve grada koji izgledaju tako prekrasno, povijesno i nadahnuto. Poželjela sam sa vremeplovom uskočiti u neki drugi period i osjetiti svako stoljeće posebno. Takva sam osoba, povijest me jako interesira. Privlači me ta ljudskost, tajnovitost, priče koje su se odvijale iza četiri zida i ljudske sudbine. Kada negdje odem, nikada nisam samo običan prolaznik, već sam životni tragač.

Pokušavam na ovaj virtualni papir prenjeti svoju oduševljenost, ali nije lako. Da vas stavim u svoj um u tim trenutcima iznenadili bi se koliko zapravo dubokoumno doseže moja misao doživljenih trenutaka. Ponekad se sami sebi čudimo na nekim karakteristikama koje nas čine onime što jesmo.

Šetala sam po hladnoći puna energije i one lepršave sreće koja je došla sa prosincom. Životne teme su prštale i glasni smijeh se orio. Nije te briga tko prolazi ni koga ima već hodaš neopterećeno uživajući u svakom trenutku.

Baš kažem prijateljici kako mi je žao ljudi koji ne znaju uživati ne osvrčući se oko sebe. Najljepši je ljudski dar znati upiti dragocjenosti trenutka i pohraniti ga u srce do sljedećeg spominjanja. Možda je moj blog previše sladunjav, ali i ja sam. Ne sramim se pokazati sreću, tugu, životnost i ranjivost.

Svaka stanica u životu ostavlja brazdu, urezuje se i oblikuje karakter. Zato se karakterno toliko razlikujemo, jer su nam životi pomalo slični, ali opet toliko unikatni da ne postoji više ni jedan tragač sudbine kao Vi.

Sljedeći put kada se nađete u nekom gradu, dajte mu priliku, prepustite se istraživanju i upijate taj dašak slobode i mira.