Dragi blogoljupci,

Ovih dana sam razmišljala koju bih temu otvorila na blogu, pisala o njoj te ogolila svoje misli. Odluka je pala na jednu o kojoj sam često razmišljala u zadnje vrijeme, ali je nisam mislila uvrstiti na blog.

Kako me posljednjih dana slijedi primjer životne promjene, odlučila sam progovoriti.

Šutim, slušam, upijam, pohranjujem, a zatim pustim neka misli nose ovo pero novog doba, zvano tipkovnica. Kako definirati govornike, osobe koje iskreno iznose svoje stavove i ne boje se izaći iz sigurnih okvira?

Kao i uvijek društvo je podjeljeno, jedan dio se divi takvim osobama i smatra da ih treba više, a drugi ih ponosno "ukrašavaju" epitetima: " pravi se pametan", "voli filozofirati", "nek si nađe život"... Mogla bih nabrajati do sutra. Kao generacija ponosnog isticanja demokracije u svijetu, zapitala sam se, do koje zapravo granice seže naša sloboda govora? Imam li i sama ograničenja u kojim temama smijemo biti slobodni? Jesam li i ja ukalupirana? Svakodnevno mi padne na pamet, postupam li  dobro? Koja je moja uloga pri ostavljanju tragova u zajednici, društvu?

Imam tu potrebu prvo poći od sebe, jer ako već pišem o nečemu, a prvo prozivam sve druge bila bih licemjerna. Nakon osebujnog analiziranja i skeniranja svog uma, došla sam do odgovora. 

Da, imam granice.

ZAŠTO?

Nešto što u našoj glavi nije prirodno, teško će naići na odobravanje, pitanje je samo koliko smo spremni na različitosti? Tu su sada bitni faktori karaktera, osobnosti, odgoja, okoline u kojoj smo živjeli i društva u kojem smo se kretali. Donedavno sam mislila, da nema toliko veze sa inteligencijom, ali sam se uvjerila iz prve ruke da je i to veliki faktor po kojem razlučujemo neke stvari kod osoba. Pisanje je mnogima tlaka, nekome profesija, a nekome izražavanje i ljubav. Ako ćemo pisati u celofanu i šutiti samo zato da ne uđemo u one stupce- red ogovaranja, red osude, red stereotipa itd, koja je onda svrha svega? 

Svrha pisanja i govorenja bi trebala biti sloboda uma, nijedno nas društvo ne može spriječiti da govorimo iz srca. Mi smo ti koji smo glavni krivci za naše stanje uma. Ako si stavimo okove "mišljenja" nećemo nikada progovoriti, površnost će vladati našim životima. Sloboda je stanje uma, misija koju svatko želi, ali je istina da ju svatko ne zna postići.

Postići će je samo oni koji poznaju svoje granice, a opet su sposobni prijeći one koje se inaće postavljaju bez ikakvog razloga.

Istina je da živimo u društvu koja s jedne strane ograničava intelektualnu slobodu, a potiče fizičku. To se zove "slijep pored zdravih očiju". Lakše im je manipulirati ljudima koji ne misle puno, ljudima koji nisu naučili prave vrijednosti i stvorili su ovisnost o monogim opijatima koji se danas nude. Ne mislim samo na drogu, mislim na konzumerizaciju koja vlada, mislim na dostupnost toliko sadržaja čiji je cilj odvratiti ljude od onoga što život stvarno predstavlja.

Toliko se radilo na unaprijeđenju slobode, da je sama praksa ostala visjeti u zraku, prosipajući čestice privida i magle. Ništa drugačije nije bilo ni prije. Mnogi koji se danas spominju u povijesti, umjetnosti, kulturi do svoje smrti bili bi neshvaćeni i ostavljeni da žive u samoći i jadu, jer su ih se ljudi bojali. Kada bi umrli, postali su svojevrsne legende o kojima pišu udžbenici, knjige i gledaju se filmovi. 

Stvar je samo toga da su za neke visokopozicionirane ljude u to vrijeme bili prijetnja ili su izazivali strah od novog i napoznatog. To je jedna velika globalna boljka koja je prisutna uvijek i neće se nikada iskorijeniti.

U ovom postu ne govorim o slobodi govora kod ljudi koji siju mržnju i prosipaju umišljenost. Govorim o onoj vrsti govora koja nas natjera na razmišljanje, ali je opet ne prihvatimo jer želimo ići sigurnim i lakšim putem života. Lakše je zanemariti, okrenuti se i otići, puno je teže skupiti hrabrost, ostati i boriti se. Svi smo tome posvjedočili na vlastitim primjerima i to ne jednom.

Zato se sljedeći put upustite kada budete htjeli pričati ili pisati o nečemu kvalitetnom, nemojte se bojati reakcija. Društvo osuđuje stalno, svake sekunde jedan postupak bude stavljen kroz filtere osude, stereotipa i neodobravanja, tako da nemojte da Vas to obeshrabri. 

Dobro razmislite koju poruku želite poslati, one otrovne strelice nisu opcija. Pošaljite nešto ohrabrujuće, inspirirajuće i motivirajuće, budite sigurni da tamo netko čita ili gleda.

Svijet je i dalje pun umova koji dotiču naš život, vrijednosti koje se njeguju i iskrene i lijepe riječi koja otvaraju sva vrata.

Pusa od "Moje note i moj svijet"