Klupko riječi i emocija koji nesvjesno nastanjuju um, kod mene se teško stavljaju u formu. Ponekad gubim bit i simboliku, te izostane onaj "woow" efekt. Godinama se borim protiv nepovezanosti kako bih tekst ukovirila u željeni spektakl.
Čitam knjige, gutam kolumne i pomislim kako želim biti netko od tih čudotvoraca koji me iznova taknu.
Onda mi dođe u glavu, poput iznenadnog šamara, da nisam ta osoba, nego individua koja dolazi sa svim manama i vrlinama upakiranima u život.
Sa ili bez forme, riječi će izaći iz mene, jer ih nema smisla zadržavati.
Od djetinjstva i početka škole jesen predstavlja životni preobražaj. Simbolizira nove obaveze, početke , sabiranja životnih okolnosti. Iako se priroda gasi, prigušuje, blagonaklono nam poklanjajući najljepše boje i plodove za pamćenje, životna vatra se rasplamsa.
Nakon ljetnih stanki i odmora dolazimo sa novom dimenzijom motivacije te startamo sa voljom sretni što nam se pruža nova prilika da predstavimo ono najbolje od sebe.
Statistika je nažalost poražavajuća i donosi rezultate kako nas kapitalizam u rekordnom roku iscjedi, pa se odmor zapravo preporuča češće, ali tko nas pita.
Listopad je bio mjesec obilježen sa enormnom dozom energije i pozitive stoga bih ga mogla slobodno prozvati jednim od omiljenih mjeseci u godini.
Nova poznanstva, izlaženje iz zone komfora, poduzetnički duh i stvaranje dobre organizacije samo su neke od bonusa.
Toliko je prštalo iz mene, da je osjećaj bio ravan nekoj ekstazi.
Nije bilo toga što mi je bilo teško i to je nešto što je zasjenilo žgaravice, nespavanje i grčeve u nogama. Kada tako nešto doživiš, postaneš zahvalan na svakom trenutku.
Uhvatila sam se u razmišljanju, kako zdravlje i apsolutnu pokretljivost uzimamo zdravo za gotovo. Obuvanje cipela i spavanje na trbuhu bile su sasvim obična radnja, a u kasnoj trudnoći se pokazalo kao pravi izazov. Obujem se ja, odspavam i sve napravim, ali definitivno puno teže.
Zato iz trudnoće treba uzeti i ostale blagodati kao što je struja spoznaje koja nas obasja neopisivom količinom zahvale prema nečemu što smo lako radili, a nikada nismo razmišljali koliko je dragocjeno.
Drugo stanje nije bolest, ali je izazov te iziskuje promjene koje su potrebne, neku novu vrstu zrelosti i straha za koje nismo znali da postoje.
Svaka šetnja bila je bonus, svaki djetetov pokret nešto neopisivo pa i privilegiranost što sam žena, jer osjetiti život kako raste u tebi uvijek će biti nenadmašiv.
Fokusirala sam se na vlastiti rast, a ne na razmišljanje što će biti kada dijete dođe, jer uvijek je obrnuto od onoga što zamislim. Mislim da je rad na sebi nešto najbolje što možemo pokloniti sebi i drugima. Iziskuje izlazak iz utabane svakodnevnice, ali dobitak ispadne nemjerljiv.
Zadnja dva, tri dana bila su u znaku melankolije iz koje se vadim upravo sa pisanjem i radom na stvarima koje me vesele. Znam da će studeni proletjeti u znaku zadnjih priprema za dolazak našeg dječaka, ali dati ću sve od sebe, da ga i proživim sa veseljem.
Iščekujući nešto, promakne nam puno lijepih trenutaka, a vrijeme u kojem se nalazimo nemoguće je vratiti. Beba će doći i promijeniti nas doživotno upotpunjujući naš svijet. Ako bude sve kako treba upoznati ćemo se u prosincu, a do tada se idemo provozati kroz studeni.
Ipak nas nakon toga očekuje cjeloživotno poglavlje.
Pusa od nas i sretno vam putovanje kroz studeni :)
