KAKO SAM SAZNALA ZA TRUDNOĆU

Bilo je proljeće, najljepše vrijeme kada se priroda budi i sve oko nas cvate. U radu sa djecom prepoznala sam entuzijazam i ljepotu življenja, bez obzira što ima dana kada nam je teško i nismo sigurni u ono što radimo, ali većinom ukoliko proizlazi iz ljubavi, težište je na pozitivnoj strani.

Valjda su djeca probudila nešto neobično u meni, taj majčinski instinkt ili osjećaj koji je s vremenom bivao sve jači. 

Sasvim običan dan popraćen mojom uznemirenošću kako mi opet kasni, pretvorio se u najuzbudljiviji. Nisam  bila u onoj skupini sretnica koje imaju redoviti termin dolaska, da se pristojno izrazimo tako da očekivanja nisu bila velika (hahah).

Za proljeće je karakterističan taj "specifičan umor" kojeg sam ja osjećala više nego proteklih godina. Ta me spoznaja nakon pola mjeseca kašnjenja , spontano odvela u ljekarnu po test.

Nakon kupovine dođem kući uz obećanje da ću izdržati do jutra kada se preporučuje testirati. Tek što sam kročila, nekim sam se čudom od nestrpljenja našla odmah sa testom u ruci čekajući da vidim što će pokazati. Nema smisla slikovito objašnjavati postupak, svi ga većinom znamo.

Uzmem ja taj test nakon obavljenog postupka i gledam kako se počnu pojavljivati obje linije, odnosno plus. Jedna linija jako crvena, druga malo slabija, ali opet vidljiva iz aviona. 

Gledam ja u taj test i on gleda mene, preplavi me neki čudan osjećaj šoka, koji je neobjašnjiv jer se radi o nečemu kroz šta prolazim prvi put.

Misao mi je naravno bila: "Zar sam to ja trudna?" Kod drugih vam ne bude čudno, ali osobno  nekako sve što prolazimo prvi put, nosi neku vrstu adrenalina koji je ponekad doista neobjašnjiv.

Nazovem muža, kažem mu što je, a on naravno tome pristupi, na miran i sretan način, staloženo kao i inače.

Mislim, naravno da smo željeli dijete i da smo o tome razgovarali puno puta, ali kad se taj dio desi svejedno je ljudima to doživljaj za sva vremena.

I usput sam mu dobacila da uzme na povratku još jedan kako bi provjerila, što znači da spadam u onu kategoriju pomahnitalih žena koja je napravila više testova.

Dan poslije sam nazvala ginekologicu i rekla joj o čemu se radi, a ona me naručila u 9 tjednu trudnoće što bi značilo da sam morala čekati još tri tjedna na pregled.

Pomislila sam:"Ajmeee meni pa tko će to dočekati?" Nekako sam se uz posao i druge stvari koje su me okupirale uspjela strpiti.

Da ne duljim krenimo mi na periode, odnosno tromjesečja.

PRVO TROMJESEČJE

Opisala bih ga kao turbulentno, ali i uzbudljivo razdoblje. Tada su me najviše prali hormoni i neki osjećaj nemoći jer mi je sve bilo čudno, novo i zbunjujuće, a simptomi su bili jaki.

Sve se pretvorilo u velike cjelodnevne mučnine sa povraćanjem. 

Kao orkestar i dirigent-red muke, red povraćanja.

Postojale su oscilacije u izraženim simptomima, slabiji i jači intenziteti.

Svoj sam rođendan u svibnju provela u Ikei, sa popratnim pojavama, ali bez obzira na to lijepo i blagoslovljeno.

Umor je jedan od simptoma koji me također pratio i doslovno mi se stalno spavalo. Pošto sam gotovo cijelo prvo tromjesečje odradila, kada god bih došla kući, odmaranje je bilo sve što bih mogla.

Imala sam velike oscilacije u raspoloženju što pripisujem hormonima.

Bilo kako bilo, razdoblje je završilo  kao novo  za pamćenje.

U najljepšem sjećanju ostao mi je taj prvi pregled kada smo vidjeli sićušan plod i srčeko da kuca. To se jednostavno ne može opisati.

DRUGO TROMJESEČJE

Razdoblje u kojem bi svaka žena trebala blistati i imati energije kao da nije trudna. Bilo je naravno fenomenalnih dana, osjetiš se sjajno kao sa nekom novom vrstom samopouzdanja i jedino zbog čega si nestrpljiva je period kada bi trebalo početi osjećati svoju bebu.

Meni se to desilo negdje u 18 tjednu i to vrlo lagano.

Ovaj period vam mogu poremetiti isključivo neki loši nalazi ili  neobično iskustvo, kao što sam ja imala, pa ste više nervozni zbog nečega sa čime se još niste susreli nego zbog trudnoće.

Ne bih sada ulazila u tu temu, jer bi napisala roman o nečemu što je iza mene, a ne volim se ponavljati.

Spol sam saznala u 21 tjednu, tako da nije bilo dosta ranije kao kod nekih.

Drugo tromjesečje bih opisala kao divno i zastrašujuće iskustvo s obzirom na neke usputne probleme koji su se našli na putu.

Osim upale mjehura, povremenih bolova u leđima i vrućine, nisam imala nekih posebnih simptoma.

IDEMO DALJE

Ulaskom u 29 tjedan postala sam svjesna činjenice da vrijeme brzo prolazi i koliko je ovaj period bez obzira na svoje tegobe stvarno nešto posebno.

U meni se javila neka vrsta prihvaćanja, samopouzdanja koje dosad nisam osjetila i bez obzira na sve tipične komentare sa kojima nas ljudi pokušaju nenamjerno obeshrabriti, ulazimo u to sa entuzijazmom.

Nije me strah toga i uvijek se vodim onom izrekom: Život je 10 % onoga što se događa i 90 % kako ćete reagirati na to.

Bit će vjerujem svega, ali samim time što smo željeli to, osjećamo se sretno i spremno za novu životnu avanturu.

Vrijeme će pokazati, iskustvo će se nagomilavati, a na nama je da slušamo svoje instinkte i radimo na sebi.

Naš dječak dolazi početkom 12 mjeseca i biti će ovo najljepši Božić do sada. Životne okolnosti nam nekada oduzmu nešto vrijedno i čovjek bi volio sve svoje ljude imati na okupu, ali ja uvijek  vjerujem da su oni sa nama te da su  zaslužni što će nam se pridružiti novi član obitelji.

Nas dvoje postati ćemo troje , nema ljepše i radosnije vijesti od toga.

Neka smo svi živi i zdravi, a ostalo će nekako :)

            Pusa od Ines