Svoju ovisnost redovito održavam na pametan način. Nikad nisam putovala na rate i sl. Moja metoda su kasice. Od malih nogu volim kasice, štednju novčića malo po malo pa si kroz par mjeseci kupim nešto što sam željela. 

U zadnjih par godina, namjena kasica je plaćanje putovanja. 

Do sad sam obišla oko 30 zemalja. Pola ih je bilo poslovno, a ostala, vjerovali ili ne, financirane kasicama. 😊

Teško mi je izdvojiti najdraže putovanje, jer ih je 4 u samom vrhu, ali započetI ću s Tunisom 2014. te godine, jer je to bio moj susret s nečim novim. 

Nakon što se dogovorena putna grupa svela na prijateljicu i mene, otišle smo u agenciju tjedan dana prije puta i jedva dobile mjesto, jer naša željena Alibabina tura nije naišla na interes ostalih. Zabrinuto smo završile na listi čekanja dok se ne javi još kandidata. Nisam mogla vjerovat da netko ide u Tunis samo da bi ležao na hotelskom bazenu, a ne bi išao na Alibabinu turu, koja uključuje 3 dana ležanja na bazenu i 4 dana avanture po Sahari. Srećom, prijavilo se još ljudi i naša avantura kreće. 

Pozitivna stvar je što smo išle polovicom 10mj, na samom kraju turističke sezone, kad su im hoteli poluprazni, nema gužvi u restoranima i sl. 

Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, to nam je prvo zajedničko putovanje i prvi susret s Afričkim kontinentom. Let je prošao super i stigle smo. Naravno da smo uslikale prvi korak na Afričko tlo.  He he he… 

Prvi dan po programu bio je dan izležavanja na bazenu, šetnja uz more, klopu i naravno pokušaj pušenje šiše, koja nas nije oduševila ili nismo znale kako se to radi. Dan odmora bio je savršen za punjenje baterija za pustolovinu koja nas čeka. Najveći šok već prvog dana bio je mentalitet tunižana. Toliko su napadni i iskreno rečeno naporni da su nas već prvi dan iscrpili upadima. Tu večer smo dogovorile taktiku da ih od sutra stavljamo na ignor, ne vidimo, ne čujemo i nas dvije se ni na minutu ne odvajamo jedna od druge. I pokazalo se da je to jedina ispravna taktika. 

Obilazak malog plavog gradića Sidi Bou Said upotpunio je drugi dan. Jako sliči na Grčki Santorini. U nizu bijele kućice s plavim vratima i prozorima. Umirujuće i lijepo.  Čak su i prodavači bili pristojni. Taj dan smo naučili ono što se mora naučit u Tunisu, cjenkanje. U početku nam je bilo neugodno, ali nakon sat vremena postale smo profićke.

Ono što dnevno čujete bar 100 puta je „one dinar“. Ostane Vam u uhu i nakon putovanja, pa prijatelje maltretirate s uzrečicom neko vrijeme. 

O čemu se radi?! Radi se o malim (djeca) i velikim trgovcima koji nude razne usluge, kao što su slikanje s pustinjskom lisicom u pustinji, prodaja vode, suvenira, nošenje stvari u hotelu i sl. 

Napokon je osvanulo nama dugo očekivano jutro i krećemo na Alibabinu turu. Bilo nas je 16 što je savršeno jer je u busu svatko za sebe imao najmanje dva mjesta

Matmata grad. Ako ne znate što je Matmata, molim Vas prije nastavka čitanje progooglajte ovaj grad. Sve kuće su u rupama. Od gore vidite rupu iz koje imaju vrata i prozori u prostorije kuće. Jedna bakica nas je ugostila, pa smo osjetili kako je unutar prostorija. Shvatiš da je taj način gradnje pun pogodak za grad usred pustinje jer je temperatura unutar kuće savršena za boravak.  

Nakon Matmate dogodila se moja ljubav na prvi pogled s pustinjom. Od kad sam upoznala Saharu, samo googlam lokacije koje imaju pustinju. 

Nepregledne dine, savršeno sitan pijesak, mir, spokoj. Da smo imali dovoljno vremena, sve što bih radila je sjela u pijesak i sjedila satima. Nažalost nismo imali toliko vremena. Ali onoliko koliko smo imali proveli smo odlično.  

Jahanje deva. Moram priznat da su skroz cool životinje. Dečko do mene je stalno kukao u busu da će njegova deva poludjet te počet trčat, to se stvarno i dogodilo. Scena kako on vrišti i prolazi pored mene na devi još dan danas me trga od smijeha. Ali brzo su vodiči zakočili devu i dalje je bila dobra. Moja deva zvala se Sultan i bio je odličan.

Oaze koje smo posjetili to poslijepodne su zapanjujuće. Chebika i Temerzi, na samoj granici s Alžirom. Iznenađena sam veličinom oaza, jer sam očekivala bar 10 puta manje. 

Provlačenje kroz kanjon uz malu rječicu, malo gore, malo dolje, vodopad tu, vodopad tamo. Osjećaj je nestvaran. Cijelo vrijeme razmišljaš kako je moguće ovako nešto divno u sred ničega. Ah, ta priroda i njena čudesa. 

Na jugu smo smješteni u hotelu u sred pustinje, grad Douz. Jedan od najljepših hotela u kojima sam odsjela. Tome je sigurno pridonijelo i noćno kupanje na bazenu. Osjećaj da plivaš u bazenu u sred pustinje teško je nadmašit. 

Mislila sam da je dan bio pun iznenađenja i ljepote, dok nisam doživjela idući. 

To je bio dan lude vožnje đipovima po Sahari. U đipovima je bilo po 6 osoba. Već u trenutku kad nas je vozač pokupio, skužile smo da će dan biti lud, jer je vozač bio opaljen 100 na sat. Ne zna skoro ništa engleskog, ali on i dečko iz naše skupine nisu prestali pričat rukama i nogama, dok smo se mi ostali previjali od smijeha. Stigli smo do pustinje, luda vožnja je počela i shvatili smo zašto nam vodič 20 puta prije polaska napomenuo da u đipu moramo biti zavezani. To je nešto neopisivo. Mi vrištimo od sreće i straha, vozač umire od smijeha našem vrištanju što ga tjera da vozi još luđe. Niz dinu, uz dinu, na rikverc, pod 90 stupnjeva. Adrenalin na maksimumu. Sve je trajalo 15ak minuta i srećom svi smo preživjeli. Nagrađeni smo vožnjom do dijela Sahare koji se zove Devina glava. Tu je sniman dio filma Engleski pacijent. Također smo posjetili i kulisu prve epizode Ratova zvijezda. Nisam fan SF filmova, ali kulisa je stvarno kul. 

Još je tu bilo divnih prirodnih ljepota, presušeno slano jezero, park datulja, mali zološki vrt, gdje mi prezentator neprimjetno stavio kameleona na rame. Meni jedna cura kaže da imam nešto na ramenu, ja pogledam i skoro doživim srčani, ali pošto se nije micao, nakon što sam se sabrala, upalim mobitel i kažem prijateljici da mi uslika. Kaže ona što da uslikam? Ja joj drugom rukom pokažem kameleona i ona vrišteći pobjegne. Nakon 15 sekundi se vratila i škljocnula. 

Zadnji dan prije povratka doma smo nagrađene odsjedanjem u hotelu s 5 zvjezdica. U isto vrijeme u hotelu su odsjeli rukometaši svih afričkih zemalja jer su imali prvenstvo u rukometu. Ne znam da li smo bile sretne ili šokirane. 😊