Danas sam progutala knjigu,

Oči su mi gutale stranice kao niti jednom prošle godine. Osjetila sam se napokon živom osječajući puls inspiracije koja kola kroz vene. 

U mislima mi se neki dan nastanila odluka kako želim više čitati. Nedostajao mi je taj žar gutanja riječi kao najomiljenije kave. Započinjala sam i završavala knjige bez nekog entuzijazma, izostala je ona čar koja je širom otvorenih očiju upijala svaku riječ.

Isto tako mi se sinoć desilo da sam ispisala dva nova planera i jedan rokovnik novim mislima, idejama i planovima. 

Odluke su izostale jer  želim dati vremena svojem umu da donese one svjesne, čije će ispunjenje biti predvođeno postepenim radom. 

Godina koja je iza nas protekla je u traženju, lutanju i proširivanju vidika, ali izostao je taj žar.

Shvatila sam da se izgubio u traženju razloga zašto je neki kotač moga života krenuo nizbrdo. 

Opirala sam se od tuđih mišljenja, a u sabiranju trenutaka dobila sam prosvjetljenje da me upravo strah od tuđih misli sputavao da od sebe dobijem više.

Nitko mi nije kriv za to, sama sam odlučila odobriti strahu da me sputava.

Koliko god bila zahvalna na nekim stvarima, osjećam da veliki dio onoga što mogu i znam pokazati ne pokazujem.

Ipak su prisutna ona dvoumljenja: "Hoće li se svidjeti drugima? Što ako netko misli da ga za nešto prozivam? Što ako bude negativnih komentara?

Što ako ovo, što ako ono i prođe godina, dvije, pet.

Naravno da nisam od onih koji će gaziti preko drugih dobivajući sve što žele pa mahati time kao najslavnijim trofejem koji je ikada viđen na planeti, ali zasigurno uvijek ima mjesta za dati više.

I dok je pokojni Arsen Dedić poručio pripadnicama moga imena da se ne daju, moja bi se malenksot povukla u dosta slučajeva.

 Pišem već treći post ovaj tjedan zahvalna na naletu strasti prema životu koja već dugo nije bila prisutna na takav način, te nastavljam sa nadom da će se isto i održati.

Vlakovi prolaze munjevitim brzinama, stanu na stanici na kojoj trebamo ući, ali se zbog preispitivanja pokolebamo i ne uđemo na svaki od onih koji nam je bio namjenjen.

Ne treba žaliti za propuštenim vlakovima, treba biti sretan što postoje oni koji će tek doći i ovakvi dani kada progutane stranice ispisanog papira znače motivaciju i strast trenutka.

Možda nisam dovoljno interesantna kako bih zadržala vašu pažnju, ali trud i fokus je ono što želim dati.

Neki će me razumjeti i zadržati se ovdje u ovoj maloj zajednici, bez obzira izostaje li nekada taj nalet, jer oni koji me se potrude upoznati kroz pisanje znaju da ovakve stvari nikada ne izumiru.

Svjesna sam i činjenice da pisanu riječ u obliku bloga zamjenjuju video sadržaji jer su lakši i zanimljivi za gledati, ali ne mogu dići ruke od onoga što najviše volim i u što vjerujem.

Pišući ostavljamo uspomene i stoljećima nasljeđujemo navike.

Palac gore za vlogere i youtubere!  Volim ih gledati i u razmišljanju sam da otvorim svoj kanal ali moram priznati da mi oči više bježe na pisani sadržaj. Isto kao što se ne mogu prisiliti da knjigu čitam u bilo kojem drugom obliku, osim u tiskanom.

Upućena sam u novitete, ne bježim od ničega, ali pobornik sam njegovanja nečega što nikako ne smije izumrjeti.

Sa ovime završavam današnji post i zadovoljno se bacam na sljedeću knjigu.

Hvala na čitanju :)

Nadam se da će ove godine frekvencija poludjeti do kraja :)

Pusa od "Moje note i moj svijet"