Milsiš li da nisi dovoljno dobar? Imaš li te blokade koje te sputavaju u ostvarenju ciljeva? Bježiš li ponekad od samoga sebe zbog toga? Ako da, dobrodošao u klub. 

Zašto ovaj post? 

Upravo sam ja primjer kako pobjeći na sigurno. Došla sam do zaključka da bježim i da se pod hitno moram suočiti sa nekim stvarima. Ovo će biti moj test, priča koja će me dovesti do otvorenih vrata.

Zatvorila sam vrata i pustila tvrdoglavost da vlada, blokade se množe, a ja teškoizlazim na kraj s njima. Loše misli nas zaista nekada nekontrolirano koče.

Jutros sam se probudila i započela sa vježbanjem. U glavi su mi se vrtile scene vježbanja, treniranja i života dok sam bila vitka. Pobjedonosno bi radije uskočila u tu scenu i vratila vrijeme nego se očito suočila s onim što sam danas. Nikako da ostavim staru sebe do kraja. Najlakše je ostaviti loše, ali dobro nekako ne ide. Sramim li se ja sebe u ovom stanju? Da ste me pitali prije dva mjeseca rekla bih NE kao očita negacija, ali ako me pitate sada reći ću: DA!

ZAŠTO SE SRAMIM SEBE?

Kao prvo navodim činjenicu da se sramim jer si nisam dopustila ni upoznati novu sebe. Potratila sam vrijeme bruseći svoj obrambeni mehanizam umjesto da se zavolim. Od onoga da se neću kritizirati, shvatila sam da se zapravo cijelo vrijeme nesvjesno kritiziram. Dodijelite mi odmah zlatnu medalju za samokritičnost i strogoću prema sebi. Kada me zdravlje počelo mučiti prolazila sam kroz faze sažaljenja, ljutnje, straha, tuge, tvrdoglavosti i negiranja. Pored svih tih loših faza, dobre su bile istisnute i stjerane u kut. Sve sam počela gledati na fizičkoj razini i obezvrjedila svoju psihičku stranu. Naravno okolina mi je sa svojim komentarima uvelike pomogla, ali koliko god ih krivila, njihov udio bi trebao biti zanemariv. Netko tko me pozna, a ima sa kilažom problema od malena rekao bi:" Joj nisi jedina, zašto dramatiziraš?" Da, možda ima pravo, ali ako svemu pristupimo kao da nam je svejedno onda  to vodi u drugu krajnost. Onu zlatnu sredinu je danas teško pronaći. I tako sam u fazi gledanja oko sebe i mišljenja kako je cijeli svijet odjednom vitak i utegnut, a ja kao Pale sam na svijetu. A kada sam bila vitka svi kao da su bili u fazi, joj žderi do sutra, koga briga. 

Smiješno je koliko sami sebi zakompliciramo. Odmah da kažem, nisam osoba koja zna u društvu ponosno dići glavu i hihotati se onda kada se osjećam nesigurno. Ne, na meni Vam se to jako vidi i onda određeni ljudi koji samo čekaju žrtvu nanjuše  ranjivost. Bude mi neugodno i počnem se osjećati sve lošije, a faza zatvaranja vrata se produbljuje. U nekom trenutku se osjećaš zaključano, kao da tražiš ključ ali ne znaš ga naći, a istovremeno se bojiš što te čeka iza zatvorenih vrata.

OTVARAM VRATA

I zato ja ponosono danas otvaram vrata i prozore. Pokušaj broj 10, ali sa istim žarom. Svaki put se zapravo desi neka nova pozitiva i spoznaja. U ovoj fazi desilo se toliko toga lijepog, a ja sam obezvrjedila isto. Vratila sam se na faks, upoznala nove ljude, otvorila blog, došla do faze kada i u tom svijetu počinjem ostavljati svoje tragove. Toliko toga vrijedno ponosa i sreće, a ja tugujem zbog nečega što je prolazno. Zbog straha imam blokadu, a strah otklanjamo samo onda kada mu otkrijemo lice. Tada kreće faza napada i borbe. Vrijedi se eksponirati, izaći iz čahure, otvoriti vrata jer se iza zida odvija čarolija. Ona na koju sam već zaboravila. Zove me, priziva moje otvaranje već duže vrijeme, a ja kao tvrdoglava bikica odbijam. 

Neće biti lako, ali isplatiti će se. Navela sam svoju blokadu, vjerovatno Vaša nije ista. Stvar je samo toga da je svi imamo, ali nastavljamo bježati u sigurnost.

Sigurnost je u našim srcima, voljenim osobama koje nas zbilja istinski znaju i trenucima do kojih nam je stalo. 

Što će se desiti ako izađemo iz zone komfora? 

Proširiti ćemo svoje vidike, prestati se opterećivati nepotrebnim stvarima i vidjeti puno više prijateljskih lica. Zatvoren čovjek počne vidjeti prjetnju i tamo gdje je nema. Ogorčenost i ljutnja rastu i to sve samo zato što nismo spremni istupiti naprijed. Cilj mi je povratiti svoju liniju, ali najčešće stvari krenu na bolje kada maknemo blokade. Do tada možemo tek samo reći da smo pokušali. 

Osoba koja se voljela fotografirati sa ljudima, odjednom se izmiče od objektiva. U mojim fotografijama možete vidjeti samo moje lice ili druge ljude, ali mene cijelu ne. To se mora promjeniti. Sram mora nestati, strah prestati, a samopouzdanje narasti. Izazov je znati se voljeti i onda kada imamo probleme. 

Fenomen nije samo kod mene takav. Kada se Christina Aguliera udebljala, u jednom trenutku je dobila ponudu da predstavlja kampanju za punije ljude, a cijeli svoj život je bila mršavica.O njoj je tada izašlo toliko članaka da mi se pritisak manje okoline poput moje čini presmiješan. Ljudi kao da zaborave pogledati tko ste bili cijeli svoj život. Gledaju  samo ovaj trenutak i ako se slučajno desi da niste u najboljem izdanju gotovo je. Kao da nikad niste ni bili. 

Nije samo ona primjer ima ih puno, ali nju sam navela jer sam o njoj najviše znala. Kriteriji su nametnuti, ako ih ne slijedite ne valjate. Prašina se danas diže oko nesavršenosti. S jedne strane se slavi, a s druge osuđuje. Težnja ka savršenstvu je postala misija u kojoj žrtve plastične kirurgije i anoreksije postaju svakodnevnica. Dvostruka mjerila za sve. Oči su postali skeneri za druge, a za sebe zavjese. Tako je lakše, tako je bezbolnije.

Odbijam, ne želim, nisam ukalupirana. I sloboda je tu, više je neću zaključavati sa lokotima i pustiti trnje da zaraste. Idem, dišem, grebem i životu se radujem. A blokade?

Cilj mi je reći im zbogom, a ne doviđenja :)

CILJEVI

- Izlaziti više među ljude

- Fotkati se ponekad i cijela

- Nastaviti sa zdravom prehranom i vježbanjem

- Oči usmjerene prema sebi preusmjeriti u pozitivan smjer

- Strah zamjeniti slobodom

NA ČEMU SAM ZAHVALNA

- Zdravlje se popravlja

- Ljubav je tu i sve je jača

- Ljudi oko mene su zdravi

- Danas sam spoznala nešto novo

- Ne hodam po svijetu zatvorenih očiju

- Hvala Bogu na empatiji