Na prozoru kiša rominja, tjera me da razmišljam uživajući u zvuku kapi koje će pasti na tlo. Kava je samo još jedan pokazatelj da sam sretna što znam uživati u sitnicama i svemu što mi pruža svakodnevnica.
Razmišljam o stvarima koje se događaju oko mene, ali i meni. Ta spona koja povezuje moj život, sa drugim životima. Ta savršeno- nesavršena slika koja nas tjera da mislimo dublje, jače, pribranije.
Ružne stvari se dešavaju, ljudi su izgubili sebe, nisu se dugo pogledali u ogledalo sa pitanjem: "Tko sam zapravo ja?" Što mene pokreće? "
Umjesto toga, zatvorili su oči, stavili zastor i koračaju putem sa okovima na leđima, koji ih usporavaju, bacaju na tlo i ubijaju i najmanji trag ljudskosti i dostojanstva koja im je ostala. Većina je stavila maske, želeći sakriti sve što osjećaju. Odlučili su se boriti na način da isključe bilo koji oblik emocije. Pretvaraju se u bezlična lica koja hodaju svijetom glumeći savršenstvo, a kad se zastori spuste, u sebi kipe. Erupcija nakupljenih stvari koje se boje pokazati. Nije li to žalosno?!?
Za mene je to poražavajuća stvar. Predstava koja nema sretan kraj, knjiga koja nema sretan završetak.
Što vam donosi ta skrivena emocija, možda moć da tlačite drugoga ili lijek za uspijeh.
 "Znate li što je postala definicija uspjehA? "To je imati što više diploma, okružiti se sa što više zemlje i materijalnih dobara, otimati iz tuđih usta da bi prehranio svoja, nizati medalje kako bi svi mislili da si najbolji, da od tebe boljeg nema. Ali na to sve ja ću postaviti samo jedno pitanje." Što ti to vrijedi, ako si duhovno prazan?" Hoće li ti diploma reći dobar dan, molim te i oprosti. Hoće li te kuća pomilovati i reći "volim te". Hoće li te medalja dočekati sa riječima ohrabrenja i ljubavi. Ne, neće. Uhvatit ćeš se sa mišlju da sve više imaš i da je tvoj profil na društvenoj mreži pun praznih pohvala sa tonu srčeka, koja nemaju nikakvo značenje. Rijetki su oni koji to zapravo misle.
Sve te stvari su vrijedne, svaka medalja ili diploma je odraz tvojih odricanja i upornosti. Na tome svakom treba skinuti kapu. Ali to ne vrijedi ništa ako nisi čovjek, ako si na putu zaboravio misliti na druge. Veseliti se drugome i njegovim uspjesima. Lakše je biti sebičan i otuđen nego normalan. Danas je tanka linija između ludosti i normale. Samo vas jedan krivi korak može natjerati da se osjećate slabima, da izgubite samopouzdanje i ponos. Psihološki su varljiva vremena. Krivo nas odgajaju i uče.
Zato posvećujem osvaj post šaljeći poruku da skinete te maske sa lica. Borite se sa oružjem ljudskosti i snagom ljubavi i čovječnosti, a ne sa bešćunosti i sebičnosti. Imajte snage pokazati emociju kad vam je najteže, a ne djalovati tupo i prazno. Budite unikatna verzija sebe, jer šta god radili da drugima udovoljite nikada nećete uspjeti. Jer čovjekom vas ne čine površne stvari, čini vas ono što proizlazi iznutra.
Iako se danas to smatra otrcanim i već viđenim, to je zapravo uz vjeru najveći dar koji psojedujete. Znam da to ne donosi kruh, ali i nepravedno stečeni kruh će te također kad tad izgubiti.
Kad ste visoko, mislite na one koji trenutno pate. Kad ste nisko, borite se dostojanstveno. Nemojte se prodati, nemojte mjenjati ljudskost za novi ruž ili auto. Ruž će se potrošiti, auto ćete izvoziti, ali vi ostajete.
Demokracija je toliko brzvrijedna, kad se razmišljanja naših ljudi nisu pomaknula od doba pračovjeka. Stvaramo tehnologiju i svakim danom znanje se sve više proširuje. Ali to je dokaz neljudskosti. Dokaz da je nejednakost danas jača nego ikad prije i da vlada privid. Prividino smo slobodni. Nismo se ništa pomaknuli od dana kad su ljudi proglasili jednakost. Zašto i dalje drugu vjeru gledate kao zlo, drugu rasu i naciju kao neprijatelja? Zašto siromašne gledate kao propalice, a bogate kao bogove. Ima li šta žalosnije od toga? Mislim da ima. Od svega na ovome svijetu najžalosnija stvar je kad ne vidite sebe. Kad uporno čistite ispred tuđih pragova, a vaša su puna smeća i prljavštine.
Uzmite dane za razmišljanje što možete popraviti na sebi, a ne na drugima. To je ono jedino što nas spašava. Meni je stalo, a želim da bude i vama. Ne hodam sijajući mržnju i nejednakost. Ne pišem da bi me drugi slavili. Pišem da bih pomogla sebi i možda još nekome koga uspiju taknuti riječi. Moji uspjesi su moja drgaocjenost i onih bližnjih koji svakom svojom porom vjeruju u mene. A od svega najsretniji sam čovjek na svijetu zbog one šaćice ljudi koji predstavljaju istinsku radost postojanja.

Blogerica i njene misli :*