Dragi moji ljudi,

Par sati nakon objave o prhkim keksima sa pirom, dočekala me jako ružna vijest. Moj dragi djed je napustio ovaj svijet. U trenu sam ostala šokirana, izbezumljena i prestrašena. U takvim trenutcima Vam sve prolazi kroz glavu,sve osim činjenice da ga više nema. Iznenada i neočekivano, njegovo vrijeme je došlo. Otišao je od nas na stolici na kojoj je uvijek sjedio skrivajući zagonetnu dušu.

Iako je imao 72. godine i nešto je kako bismo rekli proživio, ja smatram da nije star. Dva tjedna prije negova odlaska pričala sam sa bakom koliko je bio čudesan čovjek. Nije puno pričao, nije se puno otvarao, ali je uvijek dočekivao sa osmijehom i lijepim riječima. Zvao me je Inoo. Uvijek će mi odzvanjati taj nadimak, u srcu mi je. I tako je to jedan veliki razlog zašto nisam pisala, niti sam iskreno imala volje. O dedi pišem malo, onoliko koliko smatram da mogu reći, jer ostatak će biti dio mene. Način na koji sam ga ja doživjela i uspomene koje neće nikada izbljediti. Moj jedan djed je tragično preminuo prije 11. godina sa samo 60. godina i dan danas mi je još uvijek teško, jer bi voljela da je sa nama.
Obojicu nosim u srcu, duboko, iskreno i sa puno ljubavi.

Život nas ne pripremi nikad, kad netko odlazi. Nismo svjesni, pa i dugo nakon toga. Tražimo tu osobu, a znamo da je nema, ali srce i duša jednostavno nisu spremni registrirati. Nastavljamo sa svojim putevima, kao hrabri vodiči svoje sudbine, ne osvrćemo se puno, ali pamtimo, bljeskovi uspomena nam se talože, ljubav poprima novu dimenziju, novu smisao.

Ovaj me gubitak naveo na razmišljanje koliko se svi zapravo međusobno dobro upoznamo. Ponekad bih voljela hodati tuđim cipelama, čisto onako iz razloga da vidim svijet očima osobe koje volim. Sigurna sam da ima toga toliko puno, što moje srce i moja duša nisu u stanju registrirati. Pogotovo jer ima onih koji su jako zatvoreni, za koje ne znamo tijek njihove sudbine, puta kojim su kročili. Voljela bih da sam to znala, o tome sam uvijek razmišljala. To je razlog zašto mnogi od nas ne mogu istinski pristupiti drugima, već se trude dešifrirati i naposlijetku shvate da nije bilo dovoljno. Ono što mogu reći u svoje ime, da se uvijek trudim i nastojim pristupiti čovjeku individualno, unikatno, baš kao što je i on sam.

Djedovi i bake su uvijek ljubav na kvadrat, ali i jedna velika nepoznanica, njihove živote ignoriraju, ponekad misle, stari su, šta oni znaju, dosadni su itd. Koliko sam samo puta čula tako nešto?
Velika je činjenica da su i oni ljubili, imali slomljeno srce, djetinjstvo, teške stvari, ožiljke koje nam nisu pokazivali i koje su kroz nas na nekoji način lječili. Kada bismo malo razmotrili, oni su veliko blago. Njima letimo kad se durimo na roditelje, volimo ih jer uvijek isijavaju ljubav i slabi su na nas. Kada odrastemo ponekad ih ne razumijemo, ali ako smo normalni, trudit ćemo se, zadnjim atomom snage koliko god bilo teško da ignoriramo njihovu neupućenost u neke stvari i kako se kaže "pametovanje". Ne smijemo dozvoliti da nas to udalji, jer neće uvijek biti tu sa nama.

Možda je moj plan ove godine za prikazivanje Božića malko propao, ali nije do kraja, koliko budem mogla pokazati ću Vam, ali nažalost ne u onim omjerima u kojima sam planirala. Tako to ide, planovi se izjalove, zato imamo rezerne. Pišite mi, svoje želje snove ideje, uvijek sam spremna objaviti :)

Uživajte :*