Zaljubila sam se, nije bilo prvi put, ali bilo je drugačije nego prethodni! Zapravo, bilo je onako kako do sad nije bilo. Možda sam u početku nakon neuspjeha razmišljala, vrijedi li riskirati ovaj put?
Moje misli su ubrzo isparile, razmišljala sam sam o tome kako želim ponovo živjeti, istinski i punim plućima ne osvrčući se iza sebe. Istina nije bila takva u potpunosti, misli ispare, ali se nesigurnost javi.
Ponekad ovaj svijet, ovako lud kao što je sada uzdrma vašu sigurnost, natjera Vas da posjetite prošlost po tko zna koji put, pitajući se zašto u nekim stvarima neprestano krenete nizbrdo?
Ovoga puta nisam očekivala bajku, samnjila sam želje, bila sam na oprezu, znala sam se osvrnuti, biti nesigurna, uzdrmati svoj svijet, uzdrmati naš svijet!

Znate kada sam prestala?
Prestala sam postepeno sazrjevajući u ženu kakva sam željela biti. Skupa smo sazrjevali, jedno drugo usmjeravali, načinili od nas temelj snage i ljubavi, temelj sigurnosti i samopouzdanja. Sve u što sam nekada sumnjala kod suprotnog spola, razuvjerilo me da nije tako uvijek. Pravila ne vrijede za sve ista, svaki muškarac nije isti, kao ni svaka žena.  Mnogi će se smijati, jer su se žuljali svaki puta od isti kamen, ali jednom dođe i kamen od kojeg se nećete nažuljati, imati će brazde i uleknuća tamo gdje je potrebno da se ne ozljedite, da se izmaknete, da izađete kao pobjednici.
Ljubav nije bajka, nije romantična komedija. Puno je više od toga, puno dublje i snažnije. To je život. Život koji Vas ponese na najveći vrh planine ili u svojim najcrnijim danima povuće u najdublji ponor. U tome svemu najvažnije je disati ujednačeno, dogovarati se, timski odraditi, ne okrenuti leđa u suprotnom smijeru i shvatiti da ne hodate više sami. Ponekad morate pustiti i da netko hoda ispred Vas, nekada ste to Vi, ali u većini slučajeva morate hodati zajedno u istom smjeru. Smjeru koji zajedno stvarate.

Život nas modelira, uzdramava, ljulja, njeguje, grije, hladi u jednoj cijelini iskušava, a na nama je kako da iskušenja budu što bezbolnija. Osvrnite se oko sebe i razmislite sa kakvom slikom izražavate svoj život. Ne treba biti ružičasta, ali isto tako ni crna. Treba biti obojana naljepšim bojama koje Vam daju posebno značenje i one koje Vas u crnilu smiruju. Slika treba biti remek dijelo Vaše duše, stanica Vašeg polaska, nota Vaše omiljene pjesme, ciklus Vašeg stvaranja. Ne bojte se boli i rana, one Vas izdižu poput feniksa, daju Vam jasnu sliku sebe i svog svijeta. Usmjeravaju Vas na put kojim želite ići, a ne na onaj koji ste mislili nekada da je za Vas.

Otvorite svoje horizonte, raširite krila, ne tjerajte oko sebe ljude koji su za Vas, jer isplati se pokušati, proživjeti, nadati se, osjećati i znati da niste sami. On i ja smo se usudili, to je samo jedan od izazova s kojim smo se susreli i koji će se naći pred nama u budućnosti. Jednako gubimo, jednako dobivamo, znači u prensenom značenju jednako vrijedimo. I toga svatko od nas mora biti svjestan. Sebičnost guši, jaka volja pobjeđuje. Nemojte samo pjevati junačke pjesme. Budite junaci svoga vremena, svoje ljubavi, bez ikakvih predrasuda i stereotipa. Ima nas još normalnih, negdje iza ugla, tamo gdje se najmanje nadate, ne kao u filmu nego kao u Vašem životu. Baš kao što sam prošli puta spominjala, životu u kojem nitko drugi ne živi, Vi donosite odluke, Vi preuzimate odgovornost. Jer sve se to na kraju isplati.

Prije 6 godina sam bila zaljubljena, danas volim i voljeti ću, ali onako kako niti vremena satkaju ovo što osjećam.
Zašto o ljubavi? Zato jer neprestano tragamo za njom, kompliciramo stvari i ponašamo se kao da mora biti savršeno. Izgubila je pravo značenje, pronađite ga, odgovori čekaju na Vas.

Dragi moji, gotov je još jedan životni post, onaj iz moje duše, bujica misli koja se preko tjedna skupi. Nisam Vas ovoga tjedna počastila sa ostalim lifestyle temama iz osobnih razloga, ali sve će se sada nadoknaditi u najljepšem vremenu godine.

Uživajte, upijajte, živite!