Dragi moji ljudi,

Par sati nakon objave o prhkim keksima sa pirom, dočekala me jako ružna vijest. Moj dragi djed je napustio ovaj svijet. U trenu sam ostala šokirana, izbezumljena i prestrašena. U takvim trenutcima Vam sve prolazi kroz glavu,sve osim činjenice da ga više nema. Iznenada i neočekivano, njegovo vrijeme je došlo. Otišao je od nas na stolici na kojoj je uvijek sjedio skrivajući zagonetnu dušu.

Iako je imao 72. godine i nešto je kako bismo rekli proživio, ja smatram da nije star. Dva tjedna prije negova odlaska pričala sam sa bakom koliko je bio čudesan čovjek. Nije puno pričao, nije se puno otvarao, ali je uvijek dočekivao sa osmijehom i lijepim riječima. Zvao me je Inoo. Uvijek će mi odzvanjati taj nadimak, u srcu mi je. I tako je to jedan veliki razlog zašto nisam pisala, niti sam iskreno imala volje. O dedi pišem malo, onoliko koliko smatram da mogu reći, jer ostatak će biti dio mene. Način na koji sam ga ja doživjela i uspomene koje neće nikada izbljediti. Moj jedan djed je tragično preminuo prije 11. godina sa samo 60. godina i dan danas mi je još uvijek teško, jer bi voljela da je sa nama.
Obojicu nosim u srcu, duboko, iskreno i sa puno ljubavi.

Život nas ne pripremi nikad, kad netko odlazi. Nismo svjesni, pa i dugo nakon toga. Tražimo tu osobu, a znamo da je nema, ali srce i duša jednostavno nisu spremni registrirati. Nastavljamo sa svojim putevima, kao hrabri vodiči svoje sudbine, ne osvrćemo se puno, ali pamtimo, bljeskovi uspomena nam se talože, ljubav poprima novu dimenziju, novu smisao.

Ovaj me gubitak naveo na razmišljanje koliko se svi zapravo međusobno dobro upoznamo. Ponekad bih voljela hodati tuđim cipelama, čisto onako iz razloga da vidim svijet očima osobe koje volim. Sigurna sam da ima toga toliko puno, što moje srce i moja duša nisu u stanju registrirati. Pogotovo jer ima onih koji su jako zatvoreni, za koje ne znamo tijek njihove sudbine, puta kojim su kročili. Voljela bih da sam to znala, o tome sam uvijek razmišljala. To je razlog zašto mnogi od nas ne mogu istinski pristupiti drugima, već se trude dešifrirati i naposlijetku shvate da nije bilo dovoljno. Ono što mogu reći u svoje ime, da se uvijek trudim i nastojim pristupiti čovjeku individualno, unikatno, baš kao što je i on sam.

Djedovi i bake su uvijek ljubav na kvadrat, ali i jedna velika nepoznanica, njihove živote ignoriraju, ponekad misle, stari su, šta oni znaju, dosadni su itd. Koliko sam samo puta čula tako nešto?
Velika je činjenica da su i oni ljubili, imali slomljeno srce, djetinjstvo, teške stvari, ožiljke koje nam nisu pokazivali i koje su kroz nas na nekoji način lječili. Kada bismo malo razmotrili, oni su veliko blago. Njima letimo kad se durimo na roditelje, volimo ih jer uvijek isijavaju ljubav i slabi su na nas. Kada odrastemo ponekad ih ne razumijemo, ali ako smo normalni, trudit ćemo se, zadnjim atomom snage koliko god bilo teško da ignoriramo njihovu neupućenost u neke stvari i kako se kaže "pametovanje". Ne smijemo dozvoliti da nas to udalji, jer neće uvijek biti tu sa nama.

Možda je moj plan ove godine za prikazivanje Božića malko propao, ali nije do kraja, koliko budem mogla pokazati ću Vam, ali nažalost ne u onim omjerima u kojima sam planirala. Tako to ide, planovi se izjalove, zato imamo rezerne. Pišite mi, svoje želje snove ideje, uvijek sam spremna objaviti :)

Uživajte :*

Dragi moji,

Vrijeme je za dozu blagdanskog ozračja koje će se odvijati na blogu. Danas krećemo sa malo zdravijim receptićem. Fino, prhko, ukusno i ne preslatko. Prvi put sam radila ove keksiće i oduševljena sam. Ovih dana sam u isprobavanju i planiranju blagdanskog stola. Također imam ideju i za ukrase za bor. Družite se ovdje sa mnom, podjelite koju svoju ideju i zaigrajte nagradnu igru koja bude. Veselim se druženju sa Vama. Zbog čitatelja, čovjek ima potrebu dalje, bolje i naprijed. A pošto ja nisam sveznalica kao ni nitko od nas, dobro će mi doći i pokoji Vaš recept. Slobodno šaljite u inbox! Definitivno ću objaviti :)

Krećemo sa prhkim keksima od pira. Ovo su bili probni i ispali su super, samo nažalost u nedostatku božićnih kalupa. Naravno prije Božića će biti s pravim. Nije zahtjevno, brzo je i topi se u ustima.



PRHKI KEKSI

SASTOJCI: - dvije šalice pirovog brašna
                    - naribana korica jednog limuna
                    - 150 g margarina
                    - navrh žlićice cimeta
                    - dvije žlice meda
                    - pola žlićice vanilije (ekstarkta)

POSTUPAK:
Umiješajte sve sastojke dok ne dobijete tijesto. Pokrijte sa krpom i ostavite 30 min u hladnjaku. Nakon toga razvucite tijesto i oblikujte kalupima sitne keksiće. Pećnicu zagrijete na 180 c, kekse položite na masni papir i pecite 20 min :)

Na receptić sam naletila na omotu od brašna, a brašno sam nabavila u bio i bio. Ja sam dodala cimeta, njega nema na popisu. Uvijek u recept možete dodati nešto po volji :) Ukrasite po želji, ja ću sljedeći put pola umočiti u čokoladu :)


Čitamo se uz kavicu :) Topli pozz svima iz mirisne kuhinje :)

Kao što sam najavila poslijepodne je vrijeme za još jedan post! Prije nego idući tjedan krenemo sa prijedlozima o darivanju i predstavljanju nekih zanimljivih ljudi, željela bih nešto podjeliti sa Vama :) Zanima me Vaš stav o darivanju? Podjeliti ću sa Vama neke svoje stavove i nedoumice, pa mi se pridružite :)

Darivanje je simbolika ispunjavanja međusobnom ljubavlju i zadovoljstvom. Trebala bi biti jedan od načina kojima želite dati do znanja da Vam je netko drag. Nekada se radilo o simboličnim sitnicama, kao što je voće, ukrasne grančice i pozlaćeni orasi. Naravno u ovo blagdansko vrijeme. Danas kao da se natječemo tko će više i bolje, a novaca nema.

Pitam se da li je sa svom tom društvenom pompom o tome tko će biti bolji i popularniji, stigla i ona, kupuj što bolje darove, pa ćeš biti što bolji prijatelj? Vjerujte mi da sam se uvjerila masu puta da je tako. Činjenica je da si neke stvari ne možemo priuštiti, ali da smo ovisni da nam to netko drugi kupi, to mi nije jasno. Promatrala sam izraze ljudi kada bi primali poklone manjeg i većeg kupovnog ranga. Vjerujte mi, kada bi netko to snimio, zaprepastio bi se koliko je društvo ljudski nazadovalo.

Spadam u onu kategoriju koja cijeni i voli svaki dar koji je kupljen ili pripremljen sa ljubavlju. Osobno tijekom godine uvijek slušam svoje drage ljude o njihovim željama i snovima, u skladu s time, kupujem ili izrađujem dar. Najčešće bude kombinacija kupovnog i izrađenog. Naravno da ponekad griješim, nitko nije savršen. Teško je pogoditi jer nam se želje mjenjaju.

Ima i onih ljudi koji te darivaju do određene dobi, a onda ti ne kupe ni čokoladu, jer su si oni tako odredili, a drago im je kada ih ti daruješ. Ima onih koji govore, joj sorry nisam uspjela, stigla. Naknadno ću, pa ga nikada ne dobiješ. Možda nam se to desilo, jednaput, dvaput, ali ne svaki put!

Koja je svrha svega, ako to ne može biti od srca. Tako sam uvijek darivala, iako ponekad to ljudi ne bi doživjeli, već bi ili bacili ili pogubili ili jedan od milijun onih nemarnih činjenica.

Jučer sam razmišljala dosta o tome, jer sam u procesu pripreme darova za bližnje. Nekako shvatiš da posjeduješ najveće zadovoljstvo kada ti daruješ, ali ne možeš poreći da ti nije drago dobiti dar koji je netko kupio/ izradio sa puno ljubavi.

Svake godine većinom darujemo iste ljude u našim životima i teško je biti orginalan, ali ako počneš na vrijeme o tome razmišljati nečega se uvijek dosjetiš.

Željela bih čuti Vaše stavove, jer kad progovoriš o nečemu, želiš i sugovornika na dar :)

Prosinac? Zar već? Proletilo mi je kroz misli. Gdje sam? Šta sam? Kuda sam? Hmmm. Izraz sreće i šoka u istom trenutku. Ova godina je za mene bila sretno-čudna. U jednom trenutku sam bila najsretnija osoba na svijetu, a u drugome čovjek koji luta ulicama koje nikada nije vidio. Malo bolje kada razmisliš, takva je skoro svaka godina. U nečemu nas obori sa nogu i vrati nam vjeru u sve, a onda nas opet testira kao nikada do sada. Vrtlog, labirint, poznanica, nepoznanica... No o tome ću, kada se ovaj prosinac približi kraju.

Prosinac miriše na zimu, hladan zrak koji nas tjera na tople domove, čajeve od jabuke i cimeta, kuhana vina, vruče čokolade i pripreme za Božić. Jednostavno rečeno, možda ćemo najveće uzbuđenje osjetiti upravo u ovome periodu. Volim ovaj mjesec, volim uzbuđenje, adrenalin, sreću koja me preplavi kada se sjetim da ćemo svi biti skupa, da svjetla i lampice obasjavaju cijeli svijet. Mirna sam kad znam da je sve živo, veselo i da doživljava puninu svakog osjetila. Da pređemo na želje.

Koje su moje želje?

1. Hoću punooooo veselja, smijeha i radostiiiiiiii. :) Ljepši smo kada se smijemo, kada slušamo jedni druge i obraćamo pažnju. Ljepši smo u slogi, bez nervoze stresa i ljutnje.

2. Želim da moj prvi Božić u dvoje bude satkan lijepim uspomenama, zajedničkim sitnicama i stvarima koje ću umemorirati u kod sjećanja :)

3. Želim prije Nove godine dogovoriti sama sa sobom neke stvari koje me muče, neke mane koje me koče. Realizirati ideje i staviti na papir, imati jasniju sliku o tome što želim i što mene čini sretnom i mentalno se pripremiti da rasturim 2016. na nekim poljima.

4. Upoznavajući se malo više sa blogosferom, uočila sam da ima puno onih iskrenih kao i neiskrenih! Onih kojima je samo do popularnosti i zarade, kao i onih kojima skidam najveću kapu. Ono što je moja želja je da Vam priopčim svoju viziju bloga i njegovog pisanja. Ovo je isključivo izražavanje sebe kao individue i u ni jednom trenutku zbog ničega ne želim odstupati od toga! Želim dati sebe u potpunosti, ali na iskren i dubok način kao do sada, a ne kako moda ili ostale stvari diktiraju da moram, pa ću tako nekim sitnicama posvetiti manje, a nekima više vremena.

5. Želim obuhvatiti neke recepte za tradicionalne božićne kolače, kao i za one koji to nisu, već su dio nekog Vašeg izražavanja ili kuhinje, pa očekujem prijedlog:) Isto će biti i za darivanje, tradicija je od prošle godine prisutna. Iako je tada bila samo facebook stranica pozitive, imali smo prijedloge.

6. Želja mi je izraditi i pronaći odgovarajuće poklone za svoje bližnje i dati kao i svake godine dušu i srce u dekoracije, kao i u huhanje i sve ostalo što radim.

To je u biti to od nekakvih djela. Moje želje za Vas i sreću i mir i ljubav će biti posebno napisane! Ajmo preći na stvarčice :)

MUST HAVE!

1. YVES SAINT LAURENT- BLACK OPIUM
Miris koji ostavlja trag iza Vas, pretvara Vas u ženu o kojoj se ne zna puno, magičnu, nedodirljivu i strastvenu. Otvara vrata čaroliji i senzualnosti. Meni je savršennnnn, želimmmmm, a ne moguuu, trenutno! Zabranjeno voće je najslađe ;)

2. IKEA JASTUKE I JASTUČNICE- DOEKORATIVNE

3. OVE DIVNE UREDSKE STVARI ZA SORTIRANJE-IKEA

4. SVE MOGUĆE ŠTO POSTOJI OD BOŽIĆNE DEKORACIJE :P



Možda must have stvarčica ovog mjeseca i nemam baš puno na popisu. Nekad želimo više, nekada manje, tako je to! Podjelite svoje želje u komentarima, biti ću jako sretna :)

Do sljedećeg posta!

Zaljubila sam se, nije bilo prvi put, ali bilo je drugačije nego prethodni! Zapravo, bilo je onako kako do sad nije bilo. Možda sam u početku nakon neuspjeha razmišljala, vrijedi li riskirati ovaj put?
Moje misli su ubrzo isparile, razmišljala sam sam o tome kako želim ponovo živjeti, istinski i punim plućima ne osvrčući se iza sebe. Istina nije bila takva u potpunosti, misli ispare, ali se nesigurnost javi.
Ponekad ovaj svijet, ovako lud kao što je sada uzdrma vašu sigurnost, natjera Vas da posjetite prošlost po tko zna koji put, pitajući se zašto u nekim stvarima neprestano krenete nizbrdo?
Ovoga puta nisam očekivala bajku, samnjila sam želje, bila sam na oprezu, znala sam se osvrnuti, biti nesigurna, uzdrmati svoj svijet, uzdrmati naš svijet!

Znate kada sam prestala?
Prestala sam postepeno sazrjevajući u ženu kakva sam željela biti. Skupa smo sazrjevali, jedno drugo usmjeravali, načinili od nas temelj snage i ljubavi, temelj sigurnosti i samopouzdanja. Sve u što sam nekada sumnjala kod suprotnog spola, razuvjerilo me da nije tako uvijek. Pravila ne vrijede za sve ista, svaki muškarac nije isti, kao ni svaka žena.  Mnogi će se smijati, jer su se žuljali svaki puta od isti kamen, ali jednom dođe i kamen od kojeg se nećete nažuljati, imati će brazde i uleknuća tamo gdje je potrebno da se ne ozljedite, da se izmaknete, da izađete kao pobjednici.
Ljubav nije bajka, nije romantična komedija. Puno je više od toga, puno dublje i snažnije. To je život. Život koji Vas ponese na najveći vrh planine ili u svojim najcrnijim danima povuće u najdublji ponor. U tome svemu najvažnije je disati ujednačeno, dogovarati se, timski odraditi, ne okrenuti leđa u suprotnom smijeru i shvatiti da ne hodate više sami. Ponekad morate pustiti i da netko hoda ispred Vas, nekada ste to Vi, ali u većini slučajeva morate hodati zajedno u istom smjeru. Smjeru koji zajedno stvarate.

Život nas modelira, uzdramava, ljulja, njeguje, grije, hladi u jednoj cijelini iskušava, a na nama je kako da iskušenja budu što bezbolnija. Osvrnite se oko sebe i razmislite sa kakvom slikom izražavate svoj život. Ne treba biti ružičasta, ali isto tako ni crna. Treba biti obojana naljepšim bojama koje Vam daju posebno značenje i one koje Vas u crnilu smiruju. Slika treba biti remek dijelo Vaše duše, stanica Vašeg polaska, nota Vaše omiljene pjesme, ciklus Vašeg stvaranja. Ne bojte se boli i rana, one Vas izdižu poput feniksa, daju Vam jasnu sliku sebe i svog svijeta. Usmjeravaju Vas na put kojim želite ići, a ne na onaj koji ste mislili nekada da je za Vas.

Otvorite svoje horizonte, raširite krila, ne tjerajte oko sebe ljude koji su za Vas, jer isplati se pokušati, proživjeti, nadati se, osjećati i znati da niste sami. On i ja smo se usudili, to je samo jedan od izazova s kojim smo se susreli i koji će se naći pred nama u budućnosti. Jednako gubimo, jednako dobivamo, znači u prensenom značenju jednako vrijedimo. I toga svatko od nas mora biti svjestan. Sebičnost guši, jaka volja pobjeđuje. Nemojte samo pjevati junačke pjesme. Budite junaci svoga vremena, svoje ljubavi, bez ikakvih predrasuda i stereotipa. Ima nas još normalnih, negdje iza ugla, tamo gdje se najmanje nadate, ne kao u filmu nego kao u Vašem životu. Baš kao što sam prošli puta spominjala, životu u kojem nitko drugi ne živi, Vi donosite odluke, Vi preuzimate odgovornost. Jer sve se to na kraju isplati.

Prije 6 godina sam bila zaljubljena, danas volim i voljeti ću, ali onako kako niti vremena satkaju ovo što osjećam.
Zašto o ljubavi? Zato jer neprestano tragamo za njom, kompliciramo stvari i ponašamo se kao da mora biti savršeno. Izgubila je pravo značenje, pronađite ga, odgovori čekaju na Vas.

Dragi moji, gotov je još jedan životni post, onaj iz moje duše, bujica misli koja se preko tjedna skupi. Nisam Vas ovoga tjedna počastila sa ostalim lifestyle temama iz osobnih razloga, ali sve će se sada nadoknaditi u najljepšem vremenu godine.

Uživajte, upijajte, živite!